8.3. proslavile smo činjenicu da smo žene. Iskreno, meni osobno ne treba taj jedan dan da me podsjeti što sam i tko sam. Svaki dan sam svjesna svoga spola i da i hoću, ne mogu pobjeći od toga. Sjetih se Srne Dinka Šimunovića koja je jadna trčala i trčala da bi protrčala ispod duge kako bi prekinula tu činjenicu i znamo kako je završila. Kao mlađa, ponekad sam zavidjela muškarcima na nekim okolnostima koje uzimaju zdravo za gotovo. Činilo mi se da im je lakše, jer kad priroda pozove, lakše joj se odazovu bez sumanutog traženja toaleta; dovoljno je samo drvo. Lakše im je jer sve one silne genetske zapise naših pećinskih predaka koji se pojavljuju u obliku dlaka, ne moraju sustavno eliminirati ako ne žele. Mislim, ne moraju ni žene, ali zasigurno u tom slučaju neće biti nezamijećene, bar ne na način na koji bi to željele.
Marš za ženska “prava”
Ono o čemu razmišljam je jesu li sve one divne krojačice tog 8.3.1857. godine svjesne što su zaista napravile svojim maršom za ženska prava?
Mislim da im ni u peti nije bilo da nam otežaju. U najboljoj namjeri su se borile za ravnopravnost, za bolje plaće, za bolje uvjete rada. Za svojevrsni emancipaciju. E, drage moje žene, čini mi se da ste nam / da smo si/ napravile medvjeđu uslugu. Istina je da mogu voziti auto, da mogu izaći na izbore, ali je i istina da još uvijek nakon 161 godinu nemamo iste plaće kao muškarci za isti posao koji obavljamo.
Čini mi se da smo u tom dokazivanju da smo bolje i da želimo da nam to priznaju, ipak malo pretjerale na svoju štetu.
Uz to, nekako mi se čini da kao žena nikada nisi dobar odabir kao posloprimac, jer: ako si mlada, nemaš dovoljno iskustva; ako si neudana, uskoro ćeš se udati što znači da ćeš i ostati trudna, pa i roditi dijete i neće te biti oko 1,5 godinu na poslu, a kad se i vratiš opet te neće biti, jer ćeš ići na bolovanja radi djeteta koje čuvaju jaslice i gdje se djeca svako malo razbole. Nakon toga, postoji mogućnost da opet poželiš dijete, pa sve ispočetka. Surova stvarnost.
Istovremeno, žene se više školuju od muškaraca, a čini mi se da rijetke od toga imaju zaista koristi. A kad i uspije ” ishendlati” sve i dogura do neke pozicije, često će postavljati ono pitanje koje se radi muškaraca na visokim pozicijama apsolutno nikada ne postavlja; a, znamo koje je to pitanje, zar ne?
Žene kao mitska čudovišta
Većina nas je poput nekog mitskog čudovišta s više glava na ramenima. Jedna za posao, druga za djecu, treća za muža, četvrta za obaveze kod kuće. To je nama naša borba dala. Još se moraš boriti sama sa sobom (i onim dlakama ako stigneš), da budeš uvijek pristojno uređena kako to ženama priliči. Sad ja vas pitam: a kada to u danu od 24 sata – od kojih bi barem 6 trebalo odspavati?!
Držeći tri ćoška kuće, držeći ćošak na poslu, držeći samu sebe u tim ćoškovima, čini mi se da one žene 1857. godine nisu to tako zamišljale. Od malena nas uče kako su curice zrelije, odgovornije, marljivije, pristojnije. I kako to moramo, ustvari, i biti. Dečkima je uvijek više toga dopušteno i oprošteno. Oni su ipak samo …dečki. I, eto nas opet. Čini mi se da smo u tom dokazivanju da smo bolje i da želimo da nam to priznaju ipak malo pretjerale na svoju štetu. Muškarci nikada neće marširati kako bi im se priznala prava iz nepisanih ženskih obveza. NIKADA.
S moga aspekta, čini mi se da je vrijeme za mušku emancipaciju, kako bi i ona naša ženska imala smisla.
Neće se drznuti i marširati kako bi im se priznalo pravo da su istovremeno i “pokućni” muškarci i oni koji donose kruh u kuću kao stup obitelji. A ne, ne. To bi značilo da će se to od njih uvijek i zauvijek očekivati. Ovako je bolje, povremeno uskočiti i pripomoći kada žena baš pada s nogu i mirna Bosna. Pritom će, naravno, tijekom dana to spomenuti par puta kako bi se uzelo u obzir da i on “ravnopravno” sudjeluje u tzv. “ženskim” poslovima.
Dežurne iskupiteljice grijeha
Ne sporim kako je nerealno očekivati da baš možemo dizati vreće cementa, kao što je nerealno očekivati da će prosječan muškarac isplesti vestu. Slažem se da poslove treba podijeliti, no neki su svakodnevni, a neki povremeni. Nije baš da svaki dan prebacuju vreće cementa, pa u tim pauzama ne bi bilo zgorega umjesto daljinskog od tv-a, malo prošetati usisivač i ne očekivati da će se odmah dići spomenik u spomen na to herojsko djelo.
Zanimljivo je kako će većina ljudi koja kroči u nečiju kuću, koja u tom trenu nije “picikato”, prstom uprijeti u ženu. Nikada nitko neće ni pomisliti da je za nered kriv itko drugi već žena. Najsmješnije je što taj nered u najčešćem slučaju nije ni napravila ta žena. No, definitivno ga je trebala počistiti žena.
Iako je vjerojatno ustala rano, skuhala ručak prije posla, sredila sebe za posao i obavila još 100 naoko malih i beznačajnih stvari za koje je isto potrebno vrijeme, odradila šihtu od 8 sati na poslu, nakon posla opet odradila obveze dućana, doktora i tko zna čega sve ne, dovukla kući hranu (nisu li bar to u pećinsko doba radili muškarci? ), trebala je telekinezom i snagom misli oprati suđe nakon ručka koje se jeo bez nje, pokupiti odjeću po boravku koja se odnekud stvorila, valjda Božjom voljom, očistiti zatrpan stol koji je bio čist na odlasku. Ono što se neprestano pitam, ZAŠTO se to još uvijek u 2018. godini očekuje samo od žene??? Nemojmo biti licemjerni. Zaista se očekuje samo od žene, ma koliko mi govorili i trudili se misliti da to nije tako. Uz sve uloge, imamo i ulogu dežurnog otkupitelja svih grijeha… Bože mi ‘prosti.
Muška emancipacija
I zato mi je super kad mi muškarci 8.3. čestitaju na tome što sam žena. Kao …bravo stara …svaka čast… ja to ne bih mogao. Čestitam ti na tvom spolu. Ali nitko to neće priznati, već će se u maniri galantnog gospodina koji priznaje nježniji spol, truditi pokazati koliko je nježan i zaštitnički nastrojen.
Sa svog aspekta, čini mi se da je vrijeme za mušku emancipaciju, kako bi i ona naša ženska imala smisla.
Voljela bih da im se prizna kako nisu čvrsti kao Bruce Willis u “Umri muški”. I da ne moraju ni biti jer znamo kako je temperatura od 38 strašna ustvari … ako si muškarac.
Znamo kako zasigurno slijedom toga ne bi preživjeli porod. Priznajmo im da je ok ne razlikovati nijanse boja, ali da nije potrebno uvjeravati nas žene kako je crvena i roza ista boja. Ne očekujemo da rade više stvari istovremeno, ali onda neka obave bar jednu kako treba.
Sve to i još puno toga je ono što čini razliku koja bi trebala spajati … (ne na način na koji muškarci spajaju čarape poslije pranja ( nisam mogla odoljeti 😉 ).
Ako ovo čita koji muški primjerak vrste … ne zamjerite što loše parkiramo, naša percepcija od 20 cm je odavno iskrivljena … ne našom krivnjom 🙂
